- Detalji
Ana Krstić, aktivistkinja Združene akcije Krov nad glavom i saradnica Centra za ženske studije
Kako se izgrađuju zajednice? Pitanje je koje postavljam sebi već neko vreme. Kako izgraditi progresivni pokret, partiju, organizaciju, udruženje, sindikat ili kakvu drugu zajednicu, toliko rasprostranjenu da svi budu deo nje. I da se kroz nju dođe do korenitih promene koje prekidaju odnose otuđenja, eksploatacije, rodne nejednakosti i obezbeđuju krov nad glavom, adekvatnu zdravstvenu zaštitu, čistu vodu i sve ostale resurse koji su prestali da budu elementarni i za njih (ponovo) moramo da se borimo.
- Detalji
Neoliberalizacija univerziteta ne podrazumeva samo promene u pogledu javnog finansiranja univerziteta, odnosno njegove privatizacije, korporativizacije i brendiranja. Proces neoliberalizacije ujedno nosi sa sobom stvaranje nove forme rada na univerzitetima, odnosno novog neoliberalnog subjekta. Naime, na neprestanu evaluaciju i kvantifikaciju rada gleda se kroz prizmu individualne kompetitivnosti koja ruši ranije forme solidarnosti u akademskoj sferi. U „doba hiperperformativnosti univerziteta“, od akademskog subjekta očekuje se da se prekarnost percipira kao slobodan manevarski prostor navodno suverenog akademskog homo oeconomicus-a. Neoliberalna sloboda i individualistički moral se lako mogu razotkriti kao suštinska ne-sloboda budući da su radnice u akademiji veoma često lišene elementarne egzistencijalne stabilnosti, radne etike solidarnosti na radnom mestu, ne-hijerarhične komunikacije i vrednosti s onu stranu komodifikacije. Plate često ne omogućavaju akademskim radnicima da zadovolje elementarne ljudske potrebe, ali se zapravo od njih često očekuje i „volontiranje” – takođe u ime navodne slobode neoliberalnog subjekta. Kako analize poput Život za akademiju u neoliberalnom univerzitetu (Life for the Academic in the Neoliberal University) (Maisuria & Helmes, 2020) i Akademija u krizi. Porast i rizik neoliberalnog obrazovanja u Evropi (Academia in Crisis. The Rise and Risk of Neoliberal Education in Europe) (Donskis, et al, 2019) sugerišu, neoliberalni univerzitet se zapravo neprestano koleba između navodne autonomije profesora-ki/istraživača-ica i menadžerskog upravljanja naučnim/obrazovnim procesima. Naravno, nije samo forma problematična, već i sadržaj: menadžerske norme nose sa sobom nedostatak kritičke samorefleksije – kontrola i regulacija pojavljuju se kao kvaziprirodni procesi. U tom kontekstu, koncept prekarnosti je počeo da označava rastuću egzistencijalnu i strukturnu neizvesnost u eri neoliberalnog kapitalizma (Butler, 2009; Kalleberg, 2009; Standing, 201, prema: Ivancheva, 2019). Najskoriji primer otpora navedenom trendu bio je sindikalno organizovan štrajk osoblja sa 58 univerziteta u Velikoj Britaniji. Cena uspešne akademske karijere u domaćem kontekstu specifično je visoka kada su akademske radnice u pitanju. Istorijat udruživanja akademskih radnica u Srbiji i artikulacija zahteva za njihovom vidljivošću i dostojanstvenim uslovima rada može se pratiti s kraja 19. veka, pri čemu je Udruženje univerzitetski obrazovanih žena (1927-1941) bilo među prvim organizacijama na prostoru Jugoslavije koje su otvoreno formulisale navedene zahteve (Kosijer, 2021). Ipak, postavljamo pitanje: da li se borba za ravnopravan status žena u akademskoj zajednici uopšte može razdvojiti od zahteva koji su formulisani 1911. godine, sa jasnim uporištem u marksističkom pristupu shvatanja društva i ekonomije?
- Detalji
OSMOMARTOVSKI MARŠEVI I FEMINISTIČKI POKRET IZ UGLA NEVIDLJIVIH RADNICA
Milica Lupšor, ROZA-Udruženje za radna prava žena
- Detalji
Ilustratorka: Danica JevđovićZaštita životne sredine je, nakon dugog stajanja na marginama politika, za samo nekoliko godina postala inspiracija za aktivizam i borbu za ono što se percipira kao jedino što nam je preostalo vredno borbe. Nakon skoro dve decenije jedva primetnih sizifovskih proboja u javnu sferu i naizmeničnog odustajanja, borba za čist vazduh, vodu, šume i zemlju konačno se razbuktala u selima i gradovima, i postala crvena linija na kojoj se glasno kaže - ne može. Protesti, blokade, građanska neposlušnost i direktna akcija, narodni zborovi i proglasi šire se nezaustavljivo Srbijom i regionom.
Živimo na području na kojem su poverenje i međusobno poštovanje nasušna potreba, čija se nestašica može meriti sa nedostatkom zdrave životne sredine. Politička kultura je takva da dijalog i solidarnost u svim sferama biva zgažen pred individualnim interesom. Vlasti na ovim prostorima to dugo pothranjuju i kapitalizuju na takvim modelima dominacije i diskriminacije. Moćna strana investitora, zagađivača, kompanija i otuđenih institucija ima skoro sve resurse i mehanizme u svojim rukama, a nama često ostaje samo naš aktivizam i priznanje da smo baš mi nešto doprineli. U ekološkim borbama koje su teške i iscrpljujuće, a pobede uvek delimične, ima vrlo malo prostora za slavodobitno busanje u junačke grudi, i tu se, nažalost ili na sreću, otvara prostor za rad mnogih žena koje svojom istrajnošću održavaju i najslabija svetla u planinama, rekama, gradovima.